Samozatajni povjesničar knjige

Uz ime Aleksandra Stipčevića može se navesti niz stručnih i znanstvenih zanimanja kojima se u životu bavio: arheolog, bibliolog, albanolog, etnolog, povjesničar knjige, knjižničar, esejist. Na kraju njegovih knjiga, osim rijetkih iznimaka, ne nalaze se podaci o njemu i njegovu životu. Ni o njegovim interesima, o knjigama koje je napisao, o problemima kojima se bavio. Sve to govori o samozatajnom čovjeku koji je volio raditi, podučavati, pomagati drugima ne mareći da li će za svoj rad dobiti priznanje, zahvalu, nagrade. Tako je i otišao – sahranjen u krugu najbližih: obitelji, rodbine i najbližih prijatelja. Ali ostavio je knjige iz kojih će mnogi učiti i doznavati ono što je njemu bilo važno: ukazati na važnost pisma i zapisanoga, knjiga i knjižnica, nekad i danas, i k tome: ukazati na sudbinu knjige danas i sutra, ukazati da knjiga mora i danas, kao i nekoć, biti povezana s napretkom, znanjem, civilizacijom i kulturom obrazovanih i manje obrazovanih, onih koji čitaju ili slušaju, ili samo gledaju zaslone svojih mobilnih telefona i računala. Jer knjiga je svjedokinja postojanja ljudskoga roda, vrelo svih intelektualnih spoznaja, pratiteljica ljudskoga napretka, putokaz prema napretku, siguran izlaz iz tmine neznanja; s njezinih se stranica hrane sustavi koji žele prosvjećivati, informirati, podučavati, savjetovati, humanizirati.

Aleksandar Stipčević pisao je o knjigama, knjižničarstvu, ali i o cenzuri

Rođen je 1930. u Arbanasima, nekad selu nadomak Zadra, danas prigradskom naselju istoga grada. Kad se rodio, Zadar je bio pod talijanskom okupacijom. U Zadru je pohađao osnovnu školu i gimnaziju, a u Zagrebu je 1954. na Filozofskom fakultetu diplomirao arheologiju. Potekavši iz sredine u kojoj se govorilo albanski, hrvatski i talijanski, i vrativši se u zavičaj, zaposlio se u Arheološkom muzeju u Zadru. Kao mladog arheologa i kulturologa privukli su ga ilirski kameni spomenici te ih je analizirao i obradio u disertaciji Religiozni simbolizam u Ilira. Zaposlen je zatim u Institutu za historijske nauke u Zadru, a nakon toga prelazi u Zagreb, u Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu na mjesto načelnika Odjela za tiskane knjige. Godine 1974. izabran je za ravnatelja Knjižnice JAZU-a (danas HAZU-a). Nakon izlaska prve knjige Hrvatskoga biografskog leksikona, koju je uredio Nikica Kolumbić, također iz Zadra, i isprovociranoga skandala oko te knjige. O tome je napisao zanimljivu knjigu s područja svoga trajnog zanimanja: cenzori, cenzura, politički pritisci, smjenjivanje urednika – sve pod krinkom („maskom“) demokracije – Priča o Hrvatskom biografskom leksikonu (1997). Godine 1983. prelazi u Jugoslavenski leksikografski zavod, gdje preuzima dužnost glavnog urednika toga velikoga projekta. Čuvari političkoga nasljeđa nadali su se da on neće skrenuti na stranputice hrvatskoga nacionalizma. Prevarili su se. On je i dalje ostao na području hrvatske kulturne baštine. 

Nakon što je izašao drugi svezak, prešao je na Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, na tek osnovan Odsjek za informacijske znanosti, na Katedru za bibliotekarstvo. Spremajući se za predavanja za predmete Povijest knjige i knjižnica, Bibliografija, Sociologija knjige i knjižnica spremao je i knjige ne samo za studente kojima je predavao nego i za širok krug čitatelja, a zatim za studente postdiplomskog studija bibliotekarstva. U okviru toga studija osnovana je i Katedra za bibliotekarstvo na kojoj je bio redovni profesor do umirovljenja, 1997. Predavao je kao viši predavač Uvod u arhelogiju na Filozofskom fakultetu u Prištini. Od 1967. do umirovljenja obnašao je uspješno i samozatajno mnoge dužnosti u knjižničarskim organizacijama: šest godina bio je predsjednik Hrvatskoga bibliotekarskog društva (1967–1973), a obnašao je i dužnost potpredsjednika Saveza bibliotekara Jugoslavije. Ne samo zbog golemoga znanja u struci, nego i zbog svoje blage naravi bio je omiljen među kolegama nastavnicima i među studentima/studenticama: nikad nije ulazio u obračune, pomirljivo i strpljivo rješavao je nagomilane probleme, izbjegavao je i osobne i stručne sukobe, uspješno je izbjegavao zamke koje su mu postavljali politički podobnici. Umro je 30. kolovoza 2015.

Kultna Povijest knjige

Za uži krug znanstvenika on je poznat kao arheolog, ilirolog. S obzirom na zavičajnu pripadnost, to je i razumljivo: prva mu je objavljena knjiga o umjetnosti Ilira na talijanskom (1963, iste godine englesko izdanje). Slijedi knjiga Iliri (na talijanskom, 1966, na albanskom 1967) i na hrvatskom Iliri – povijest, kultura, život (1974. i još dva izdanja, također na engleskom, i tri izdanja na albanskom). Uz to ide i golema Bibliographia Illyrica (Sarajevo, 1967). Sličnoga značenja Bibliografija antičke arheologije u Jugoslaviji (I–II, Sarajevo, 1977). Proširena disertacija Kultni simboli kod Ilira izašla je također u Sarajevu, a zatim na albanskome u tri izdanja. Kruna njegove zavičajne zauzetosti je knjiga Tradicijska kultura zadarskih Arbanasa (Zagreb, 2011).

Svojim znanstvenim i stručnim prilozima sudjelovao je na brojnim znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu. Proputovao je brojne europske zemlje, a sudjelovao je na skupovima i stručnim putovanjima i izvan europskih granica.

Aleksandra Stipčevića ipak ponajprije povezujemo s problematikom povijesti knjige i knjižničarstva. Na samu početku procvata diskoteka, sa suradnicima, priredio je Priručnik za uređenje diskoteka (1964). Kad je počeo predavati bibliotekarstvo, podigao je tu struku na zavidnu visinu. Napisao je i objavio knjigu Povijest knjige (1985. – Nakladni zavod Matice hrvatske). Opsežna je to knjiga, koja istražuje povijest pisma i knjige od najstarijih pisanih svjedočanstava do modernih, današnjih vremena: knjiga je napisana jasno i pouzdano, bogato dokumentirana, s kvalitetnim ilustracijama, od kojih je lijep broj u boji. Iako se takve knjige „kompiliraju“, odnosno sastavljaju prema drugim knjigama iste tematike, njegova knjiga djelo je velikoga stručnjaka i ljubitelja zapisane riječi, a povijest hrvatske knjige, od početaka do naših vremena, posebno je istaknuta i kompetentno obrađena u okviru opće povijesti pisama, knjiga, knjižnica. Knjiga je prevedena na albanski (1983, 2000), arapski (1993), perzijski (1994). Drugo, prošireno i dopunjeno izdanje izašlo je 2006. (izdanje Matice hrvatske). Ta je knjiga izvrstan priručnik za bibliotekare, bibliofile, sociologe knjige, o čemu svjedoče ne samo opsežna poglavlja: povijest knjige, povijest pisanja, povijest tiskarstva i knjižarstva, nego i posebne napomene o sudbini knjiga, knjižnica, čitatelja. Uz svako poglavlje i bogata bibliografija o predmetu, na svim poznatijim jezicima. Prikazujući tu knjigu čitaocima Vijenca prof. Mateo Žagar je napisao: „Knjiga Aleksandra Stipčevića osnova je svakom promišljanju vanjskih okvira pismovnosti, nezamjenjiv oslonac i u grananju znanstvenog istraživanja (grafolingvističkog, paleografskog, kodikološkog, bibliološkog, kulturološkog…) u organiziranju srednjoškolske i sveučilišne nastave. (…) Valja nedvosmisleno reći: ovako opsežnom i temeljitom knjigom posvećenom knjizi ne može se pohvaliti danas ni svaka europska kultura“ (Vijenac, 2006, br. 323–325).

Socijalna povijest pisane kulture

Završivši na najbolji način povijest svjetske knjige Aleksandar Stipčević, i kao nastavnik predmeta o socijalnoj povijesti knjige u Hrvata i kao pisac-znanstvenik, napisao je golemo, veoma važno djelo, objavljeno u tri opsežna sveska Socijalna povijest knjige u Hrvata (I–III, Školska knjiga, Zagreb, 2004–2008). Do pojave toga trosveščanoga djela nismo imali ni jednu, ni veliku ni malu knjigu o toj složenoj tematici. Knjiga je u Hrvata imala drukčije značenje i značaj nego u drugih naroda. Ponajprije zbog specifične njezine uloge u povijesti nacionalne kulture, jezika i društva. Zatim još: zbog specifičnoga položaja jezika: svoj smo kulturni razvitak ostvarivali na trima jezicima (latinski, staroslavenski, hrvatski), na trima pismima (glagoljicom, latinicom, ćirilicom). K tome u dugoj povijesti do danas na trima narječjima: čakavskom, kajkavskom, štokavskom. U trima povijesno-državnim jedinicama: Dalmaciji, Hrvatskoj, Slavoniji, zatim još u Dubrovniku, Istri, Bosni i Hercegovini. Sve je to Stipčević imao na umu kad je zaorao duboku brazdu na neuzoranoj ledini povijesti naše pisane kulture. Kao i u svojim predavanjima, na kojima je bio sustavan da bi slušatelji-studenti mogli srediti znanja i novim spoznajama rješavati složenu znanstvenu križaljku – vodoravno u prostoru, okomito u vremenu – on je i u svojem troknjižju prišao građi i s obzirom na složene društvene, političke i teritorijalne prilike. Podjela građe u knjigama slična je kao u „općoj“ povijesti njegove knjige: Proizvodnja knjige, Knjižarstvo, Cijena knjige i, posebice važno i zanimljivo: Žene i knjige. Posebna tema koja mu je uvijek bila zanimljiva: Zle, opasne i zabranjene knjige. I napose važno pitanje: Čitatelji i čitanje. Zanimljivo i zanemareno područje: Iznošenje knjižnog blaga iz Hrvatske. I najvažnije poglavlje: Društvena moć pisane riječi.

S obzirom na knjige koje su uvijek imale moć promicanja novih (i starih) ideja, knjigu je uvijek, i kod nas i u svjetskoj povijesti knjige, pratila cenzura. Kao i mnoge druge stvari u našoj civilizaciji, cenzura je smišljena da bi „zaštitila“ čitatelja. Cenzori su uvijek imali „dobru“ namjeru – zaštititi neupućena čitatelja – te su zabranjivali ono što su smatrali zlim, opasnim, te su knjige zabranjivali, ili barem sprečavali da se tiskaju i prošire. Nekad su to heretičke, drugi put crkvene knjige, nekad nova književnost, nekad natražnjačka i konzervativna. Osim zabrane čuvarima reda i morala i pripadala je i druga, još gora mjera: lomače, na kojima su gorjele knjige, a ponekad i ljudi. O cenzuri, i o tome kako izbjeći cenzora, napisao je također dvije knjige. Da je cenzura još živa, potvrđivao je u razgovoru s prijateljima, kad je s izrazima ironije i autoironije govorio što još sve zna o cenzuri, ali to nije napisao. Ne zbog straha – nego zato da bi izašlo bar ono što se može „iz distance“ napisati, da neki brižni cenzor ne zabrani i ono bezazleno i davno prošlo što autor o toj tematici još zna.  

Pojedinim sam njegovim knjigama bio prvi čitalac, tj. recenzent. Tako i knjizi Sudbina knjige (Lokve, 2000). Ona je sastavljena kao svojevrsni sažetak njegovih objavljenih biblioloških studija i knjiga – opće povijesti pisama i knjiga i društvene povijesti knjige, i u okviru njezine sveopće svjetske i hrvatske vremenske protežnosti. Sastavljena je zanimljivo, duhovito, lagano, ali uvijek pouzdano. U Proslovu s racionalnom zauzetošću za sudbinu knjige i jednako tako s divljenjem prema predmetu svojeg stručnog i znanstvenog zanimanja zapisao je: „Sudbina knjige slična je sudbini čovjeka. Knjiga se rađa, živi i umire, a tijekom svoga materijalnog, ovozemaljskog života doživljava sretne i tužne trenutke baš kao i sam čovjek. Ona je voljena, tražena, ljubomorno čuvana; ona je ponos bibliomanima, radost bibliofilima, najvjerniji je čovjekov prijatelj, utjeha usamljenicima, izvor znanja i užitka. Ona je prijeko potreban instrument znanstvenog rada i uvjet ljudskog napretka. Za nju se kaže da je memorija čovječanstva kao i memorija pojedinih naroda.“. Samo nekoliko naslova pokazuje stručnost i duhovitost autorova pristupa knjizi i njezinoj povijesti, ulozi u povijesti i sadašnjosti, tj. svevremenosti: Nebeske knjige, Božansko podrijetlo pisma i knjige; Tisak – dar Božji u vražjim rukama, Trebaju li žene čitati?, Nepotrebne i nekorisne knjige, Smrt knjige.

Za svoj rad primio je brojna priznanja i nagrade: Povelju Ivana Kukuljevića Sakcinskoga za zasluge u knjižničarskoj struci (1998), Nagradu grada Zagreba i Nagradu grada Zadra za životno djelo (2004), Povelju Filozofskog fakulteta za rezultate u teorijskom i praktičnom radu (2006). Odlikovan je najvišim albanskim priznanjima kao znanstvenik (2001) i kao prijatelj Albanije koji je u svijetu promicao albansku kulturu (2015). U povodu njegove 75. godišnjice rođenja prijatelji i suradnici izdali su zbornik radova njemu u čast s dobro odabranim naslovom Izazovi pisane baštine (Osijek, 2005). 

Antički je pisac zapisao da je svojim pjesmama podigao spomenik trajniji od mjedi. Svojim knjigama Aleksandar Saša Stipčević tajan je spomenik sebi postavio ne samo u knjigama nego i u sjećanju prijatelja i studenata, u njihovim srcima i u sjećanju i znanju o knjigama kao izvorima znanja i ljudskoga napretka.